Lektira

Bilješke o piscu:
Slovenski pisac Tone Seliškar rodio se 1.4.1900. u Ljubljani, a umro
1970. g. Objavio je knjige pjesama: Trobovlje, Pjesme očekivanja i mnogo proznih djela: Družina Sinjega galeba, Jedra na kraju svijeta, Drugovi,
Mazge, Rudi, Nasukani brod, Tršćanska cesta. Više Seliškarovih knjiga
prevedeno je na hrvatski jezik, a Družina Sinjega galeba objavljena je u
više izdanja.

Mjesto radnje:
Galebov otok i more

Vrijeme radnje:
Ljeto

Tema:
Dječja družina koja se bavi poslom za odrasle

Ideja:
Ako ti samo jedna uspomena ostane od neke voljene osobe,
nemoj dopustiti da se još više uništi od starosti, nego je čuvaj od propasti.

Kratki sadržaj:
Bio jedan dječak Ive, koji nije imao ni oca ni majku. Otac mu je protjeran
s otoka, a majka mu je zbog tuge umrla. Živio je sam u jednoj staroj
napuštenoj kući. Jednoga dana otac se jako bolestan vraća kući i kod kuće
umire. Starac Nikola ga zajedno sa Ivom sahranjuje. Jedino što je Ivi za
uspomenu ostalo od oca bio je jedrenjak koji se zvao "Sinji galeb". Ive je
odlučio da Sinjeg galeba uredi, da izgleda kao nov. Ivi se pridružuju
dječaci iz sela; Petar, Jure, Mijo, Pere i Frane. Oni odlučuju zajednički
urediti brod. Dječaci su sve uredili, samo još treba ofarbati krmu. Pošto je
farba bila jako skupa oni odluče da nekako zarade novac, kako bi ju kupili.
Dječaci odlaze na kamenolom. Tamo su radili jako dobro. Prvi sat bilo je
lagano, ali kasnije je sunce sve jače pržilo tako da je raditi bilo zaista
teško. Na kamenolomu se morao napraviti doista velik posao. Opasnost je
prijetila od jedne velike kamene gromade. Trebalo se popeti na vrh te
velike stijene koja se svaki čas mogla srušiti. Poslovođa je iz džepa izvadio
stotisućicu i rekao:
"Tko ode gore i postavi dinamit dobije ovu stotisućicu!"

Svi su šutili dok se nije javio Ive. Otišao je gore, sretno se popeo i postavio dinamit. Međutim, kada se vraćao nazad tlak zraka ga je odbacio i on je lupio o jedan kamen. Razbio je čelo, ali mu je bol jako brzo prošla. Kada su zaradili za farbu, otišli su kupiti je i potpuno su uredili
"Galeba". Medutim, jedne zore, kada se Ive probudio, "Galeba" nije bilo.
Mještani su odlučili uzeti "Galeba" jer su htjeli naplatiti barem jedan mali
dio onoga što im je Ivin otac učinio. Kasnije su Ive i družina uzeli
jedrenjak i s njime otišli na more.


Ljudi ja sam ovo procitao dva puta koliko sam je volio [center]

Bilješke o piscu:
Ferenc Molnar je mađarski književnik rođen 1878. u Budimpešti. Pisao je
komedije, romane i dječje pripovijetke. Najpoznatiji su mu romani: Čamac
bez gospodara, Eva i Junaci Pavlove ulice. Umro je 1952. godine u New
Yorku.

Vrsta djela:
Dječji pustolovni roman

Mjesto radnje:
Radnja je smještena u glavni grad Mađarske, Budimpeštu. Najvažniji
događaji zbivaju se u Pavlovoj ulici, na grundu - "ono je peštanskom
djetetu ravnica, poljana, livada, ono za njega znači beskrajnost i slobodu."

Vrijeme radnje:
Vrijeme radnje je mjesec ožujak ("mart") - "prozori su bili širom otvoreni
tog toplog martovskog dana." Mislim da se radnja romana događa krajem
prošlog stoljeća kada još nije otkriven lijek protiv upale pluća.

Tema:
Tema djela je borba dvije skupine dječaka koji žele obraniti, odnosno
osvojiti mjesto za igru kojeg u velikim gradovima nema. Borba je bila
organizirana kao da se brani svoj dom ili domovina. Nažalost, dječaci su
izgubili grund i dobrog prijatelja Nemečeka.

Ideja:
Dječaci Pavlove ulice i crvenokošuljaši trebali su zajedno dijeliti grund.
Njihova dječja igra bila je kao pravi rat u kojem je bilo i žrtava, a
izgubljen je i teritorij zbog kojeg su ratovali. Dogovorom se mogu postići
bolji rezultati, nego svađom i borbom.

Kratki sadržaj:
Grupa dječaka, učenici 4. razreda, svoje slobodno vrijeme provodili su na
grundu koji se nalazio u Pavlovoj ulici. To je bilo mjesto koje su dječaci
jako voljeli i ono im je značilo beskrajnu slobodu igre. Taj grund htjela im
je oduzeti grupa dječaka zvanih crvenokošuljaši. Dječaci te grupe učinili
su "einstand", a što znači objavu rata. Izazov su prihvatili dječaci iz
Pavlove ulice i počeli se pripremati za borbu, borbu za svoj grund. Grupe
dječaka su se hrabro borile, ali su na kraju pobijedili dječaci Pavlove ulice.
Pomogao im je njihov prijatelj, mali i bolesni Nemeček. Grund je bio
njihov, ali su nažalost izgubili hrabrog Nemečeka koji je uskoro umro.
Osim prijatelja, izgubili su i grund na kojem se je trebala graditi kuća,
izgubili su komad zemlje koji su branili s toliko boli, s toliko junačke
hrabrosti.

Bilješke o piscu:
Mato Lovrak rođen je 8. ožujka 1899. g. u Velikom Građevcu kod Bjelovara. Književničkim radom se bavio 50 godina. Najviše književničkih radova napisao je za dijecu. Posebnu popularnost stekli su romani “Vlak u snijegu” i “Družba Pere Kvržice”. Dramatizirani su, a prema njihovom sadržaju snimljeni su filmovi istoga naslova. U svojim djelima Mato Lovrak prikazuje djecu u igri, u školi, u obitelji, u različitim akcijama i pustolovinama. Mnoga Lovrakova djela prevedena su na druge jezika. Mato Lovrak umro je 1974. g. u Zagrebu.

Mjesto radnje:
Selo

Vrijeme radnje:
Lipanj

Tema:
Djeca obnavljaju stari mlin da bi ga predali na uporabu nesložnim
seljanima.

Osnovna misao:
Zajedničkim radom i trudom sve se može ostvariti.

Likovi:
Pero, Šilo, Medo, Milo dijete, Budala, Divljak, Danica, Marija, učitelj.

Kratki sadržaj:
Bio je mjesec lipanj. Pero se rano probudio i poveo kravu u polje. Imao je temperaturu. Sjećao se riječi koje je otac govorio majci o starom mlinu. Mlin je bio zajedničko imanje cijelog sela. Nakon što se potrgao most tako da se kolima ne može prijeći u mlin neki su seljaci htijeli da se most popravi, a drugi su se tome protivili. S vremenom seljaci su prešli mljeti u stari mlin, a svoj su mlin napustili. Pero je cijelo jutro o tome razmišljao i odlučio da skupi svoju družbu i obnovi stari mlin. Vratio se kući i veselo krenuo u školu. Pridružili su mu se prijatelji: Medo, Šilo, Budala, Divljak i Milo dijete. Iako su morali na vrijeme biti u školi otišli su na trešnju gazde
Marka da bi im Pero pokazao stari mlin. Odatle su ih potjerali tako da su otišli do starog zvonika odakle se mlin najbolje vidi. Tu im je rekao da će mlin biti njihov, a o detaljima će se kasnije dogovoriti. U školu su zakasnili, ali im je učitelj oprostio zbog poslova koje moraju raditi dok drugi spavaju. Taj dan i Pero je dobio nadimak. Zvali su ga Pero Kvržica. Sutradan su svi krenuli u mlin. Put do mlina je bio zapušten i pun granja.
Pored mlina je bilo mutno jezero. Sve je to trebalo očistiti i pokrenuti stari mlin. Svoje slobodno vrijeme su provodili u uređivanju mlina. Jednog dana u blizini mlina su pronašli bunar. Htjeli su ga očistiti da bi imali pitku vodu. Prvi je u bunar išao Medo, a kada su ga izvukli van bio je u nesvijesti. Srećom uskoro mu je bilo bolje. Sutradan su Peru spustili u bunar, ali dok su ga spuštali ispao im je lanac i Pero je pao u bunar. Uspjeli su ga spasiti, ali se prehladio i nije mogao ići u mlin. Do Perinog ozdravljenja za vođu je izabran Divljak. Misleći na Peru nastojali su napraviti što više posla. Napravili su mostić, očistili grane koje su smetale. U bunaru je bilo pitke vode. Kada se Pero vratio bio je sretan, a Divljak se naljutio i pobjegao.
S njim je otišao i Budala. Dječaci su se bojali da oni ne odaju njihovu tajnu. Zaprijetili su mu, ali je Divljak ipak sve ispričao djevojčicama, Mariji i Danici. One su došle u mlin i kada su već sve znale dječaci su ih morali primiti u grupu. Osim toga, djevojčice su znale čistiti, crtati i uređivati vrt. Već je skoro bilo gotovo i svi su bili sretni. Čuli su da se u selu odrasli opet pokušavaju dogovoriti o popravku mlina, ali im to nije uspjelo. Družba je odlučila predati mlin seljacima na zadnji dan škole. Kada su jednog dana došli do mlina vidjeli su izgaženi vrt i pošarane zidove mlina. Znali su da je to učinio Divljak. Družba nije odustala, svu su štetu popravili i očistili su mlin. Kasno su se vratili kući i zbog toga imali probleme, ali tajnu nisu odali. Približavao se kraj školske godine i u mlinu je sve bilo gotovo. Samo se uljepšavalo ono što je već učinjeno. Motrili su na Divljaka da ne oda njihovu tajnu. Nekoliko dana prije završetka škole dječaci su sve ispričali učitelju i pokazali mu uređeni mlin. Dogovorili su se da se završna školska svečanost održi u mlinu. Na zadnji dan škole roditelji su kao i uvijek došli u školu, a među njima je bio i načelnik općine. Bili su tu i tamburaši.
Učitelj je pozvao da svi pođu do mlina. Čuo se žamor jer nitko nije mogao razumjeti učiteljev postupak. Ipak su krenuli. U mlinu su ih dočekala djeca gdje su zajedno proslavili obnovu mlina.

Sjecate li se Pionirske trilogije koju cine: Orlovi rano lete, Slavno vojevanje i Bitka u srebrnoj dolini? Od Copicevih romana tu su jos i Magarece godine.
Nazalost, danas je Ćopić u senci Hari Potera!!!! Nepravedno zaboravljen.

Sarajevo je imalo odlicno dizajnirane djecije knjige, mislim da se edicija zvala "Plava ptica".

Zvala se "Plava lastavica". Imam i sad u ormaru citavu kolekciju lektire samo ne znam za koji razred.

Danko!Pa zaboravio si Nikoletinu Bursaca!Meni su te Copiceve face nezaboravne!
ps.izbor lektire ti je za 5-icu!

Pa onda ide:

Izviđači sjecate li se ovoga :





Evo daću prvu glavu neka se nađe. Predlažem ga kao lagano stivo za vrijeme godisnjeg odmora. Ako neko procita neka nam javi kako izgleda sa ove vremenske distance :


IZVIĐAČI VIDRINOG JEZERA



I
LOGOR KRAJ JEZERA



Četa izviđača-poletaraca spuštala se umornim korakom niz planinu. Taj dan poletarci su mnogo pješačili. Čitavo prijepodne maršovali su tvrdom automobilskom cestom, pa su po podne, poslije ručka i kratkog odmora na nerazvijenim šatorima, okrenuli uz planinu. Stazama koje su vodile kroz zelenu bukovu šumu popeli su se tako visoko da im se odozgo cesta učinila tanka, bijela pantljika. Zatim je četa zašla u sumračnu borovu šumu. Pošto se dobro oznojila, kolona je izbila na planinski prevoj. Tada dječaci ugledaše jezero u dubokoj, šumovitoj dolini.

Jezero se zelenilo i bljeskalo pod zracima sunca na zalasku. Činilo se da je dobra baka-planina uzela u krilo zdjelu sa otopljenim snijegom, pa je ljuljuška i giba radi zabave.

– Šatori! – gotovo u jedan mah uzviknuše izviđači. Komandir, stari izviđač-brđanin, osmijehnu se.

– Izgledaju kao pečurke – reče poletarac Jusa. – Zar ćemo tamo spavati?

– E, tu ćemo ove godine logorovati – objašnjavao je komandir. – Zar si ti, Jusa, vidio negdje izviđača koji u planini traži bolji stan od šatora?

– Nisam. Ja sam prvi put na logorovanju – prizna poletarac.

Poletarci još jednom zaokružiše pogledom po jezeru i počeše da se spuštaju puteljkom obraslim u paprat i malinu. Umor ih je ostavio čim ugledaše cilj.

U prvi sumrak četa se ulogorila na obali Vidrinog jezera. Od jezera je dopiralo lagano pljeskanje talasa. To se sa planine sjurio vjetar noćnik. Zatalasao je zelene ćube na lijeskama i počeo igru po vodi.

Logor poletaraca – sedam velikih šatora – pružao se duž obale. Nasred logora dizao se visok stražarski toranj, sagrađen od kratkih borovih brvana. Do njega, pod granatim širokim brijestom bijeljele su se svježe klupe i stolići ukopani u zemlju. To je bila poljska trpezarija. A pozadi šatora, na ravnom proplanku, kamenjem je bio obilježen krug na kome će se svake večeri paliti logorske vatre. Logor su uredili izviđači-brđani, koji su dan ranije pošli na veliki izviđački marš.

Nekoliko usamljenih borova odvajalo je logor od jezera. U njihovim mrkim granama zaplitao se mjesec, sporo savlađujući svoj kratki noćni put.

Poslije večere poletarci se razmjestiše po šatorima. Polijegaše po niskim poljskim posteljama sa kojih se širio miris uvenule paprati i uskoro logor zanijemi u snu.

Jedino je komandir Borko ostao budan. On pažljivo obiđe čitav logor, provjeri da li su na svim šatorima dobro zategnuti konopci, zaviri u šator kraj same obale i tek kada se uvjeri da svi mirno spavaju, pođe krupnim koracima svom šatoru.

Domalo on opet izađe noseći pušku u ruci. Začas je bio na vrhu tornja. Dugo je sjedio gore na tornju osluškujući rijetke šumove noći. A kada mjesec ispliva visoko nad planinom, komandir osjeti da ga san sve više savlađuje.

– Hajde da provjerim kako su poletarci naučili dužnost stražara – pomisli komandir i siđe s. tornja. Otkri krilo na ulazu jednog šatora i tiho zovnu:

– Kole!... Kole, ustani!

Jedna bunovna ošišana glava pojavi se iz šatora. Kad je čuo da treba da pođe na stražu, Kole se začas rasani. Prebaci vazdušnu pušku na rame i nestrpljivo ponavljajući komandirove naredbe otrča na toranj. Uskoro obliven svjetlom mjesečine poletarac je stajao kao kip na vrhu tornja.

– Ako čuješ kakav krik sa jezera, nemoj se uplašiti – posavjetova ga komandir. – To su noćne grabljivice. Galame da bi poplašile plijen i lakše ga uhvatile ...

– Ne boj se, komandire – odgovori poletarac i priteže pušku. Sjenka komandira utonu u sjene okolnog drveća. Kole osjeti svježe prste vjetra koji ga zagolica ispod košulje. Uzdrhta...

– Piiiih – piiih... piiih – piiiih! – razliježe se iz ševara. Kole se trgnu. Ali se krik ne ponovi. Sve je mirovalo obliveno tamnoplavim mrakom. Gdjekad je sa jezera dopirao mek pljesak, pastrmke. Gotovo nečujno, kao da ptica tare krilo jedno o drugog šumio je ševar, zamršen talasima.

– To je bio vivak – sjeti se Kole. – Sigurno ga je nešto jako uplašilo.

Kolu je godilo što, eto, on jedini vodi brigu o čitavom logoru. Samo je on budan i evo ga kako pogledom pažljivo osmatra okolinu logora. Čak je i komandir zaspao. I dječak, osjećajući se nekako jači i smjeliji zbog povjerene mu dužnosti, nastavi da stražari. Bilo je tako zanimljivo gore, visoko na tornju, da je poželio da smjena nikako ne dođe. Ali, dječak se varao kada je mislio da je samo on budan u logoru. Sat kasnije pod tornjem se zaustaviše dvije sjenke i Kole začu dremovan glas komandira.

– Kole, silazi. Evo ti smjene... Hajde, Jusa, penji se!

Predavši dužnost Jusi Kole se zaputi svom šatoru. Tako kada je predao dužnost, osjeti da mu se strašno spava. Noćni svježi vazduh ga je opijao. I čim leže na meku, mirišljavu postelju, Kote, zaspa a da se nije čestito ni opružio.

I dan danas pamtim ovu sliku

Ja sam ponovo u fazi lektira... Obnavljam gradivo.

Opss, nisam dobro postavila sliku... "Lesi se vraća kući"

Sada jesi, malo sam pripomogao